Demografija
Prema popisu iz 2002. godine, koji nije izvršen na celoj teritoriji Republike Srbije, jer nije izvršen na jugu Srbije, u AP Kosovo i Metohija, popisani deo teritorije Republike Srbije imao je 7.498.001 stanovnika. 52% stanovništva živi u gradovima.
Procenat pismenog stanovništva je 97,8%.[29] (muškarci 98,9%, žene 94,1%).
Stopa rađanja je 1,78 dece u proseku po svakoj ženi. Prosečna dužina života stanovnika Srbije je 75,3 godine (muškarci 71,25; žene 77,1).
Prema popisu iz 2011. godine, koji ni ovog puta nije sproveden na teritoriji Kosova i Metohije, a nije obuhvatio ni Albance sa juga Srbije koji su ga bojkotovali, broj stanovnika Srbije bez Kosova i Metohije iznosio je 7.186.862. Taj broj predstavlja pad od 311.139 popisanih u odnosu na prethodni popis iz 2002.
Prema odvojenom kosovskom popisu, koji nije sproveden na Severnom Kosovu, na Kosovu su 2011. živela 1.733.872 stanovnika.
Procenjuje se da na jugu Srbije živi još oko 36.000 Albanaca koji nisu učestvovali u popisu, a da na Severnom Kosovu živi još oko 68.000 stanovnika.
Procenat pismenog stanovništva je 97,8%.[29] (muškarci 98,9%, žene 94,1%).
Stopa rađanja je 1,78 dece u proseku po svakoj ženi. Prosečna dužina života stanovnika Srbije je 75,3 godine (muškarci 71,25; žene 77,1).
Prema popisu iz 2011. godine, koji ni ovog puta nije sproveden na teritoriji Kosova i Metohije, a nije obuhvatio ni Albance sa juga Srbije koji su ga bojkotovali, broj stanovnika Srbije bez Kosova i Metohije iznosio je 7.186.862. Taj broj predstavlja pad od 311.139 popisanih u odnosu na prethodni popis iz 2002.
Prema odvojenom kosovskom popisu, koji nije sproveden na Severnom Kosovu, na Kosovu su 2011. živela 1.733.872 stanovnika.
Procenjuje se da na jugu Srbije živi još oko 36.000 Albanaca koji nisu učestvovali u popisu, a da na Severnom Kosovu živi još oko 68.000 stanovnika.
Gradovi
U Srbiji i njenim pokrajinama nalazi se 6.167[28] naselja.
Na teritoriji Srbije službeno postoji 24 grada i glavni grad Beograd (koji ima poseban status). To su gradovi: Beograd (1.154.589, sa okolinom 1.639.121), Kragujevac (147.473, sa okolinom 180.252), Niš (213.230, sa okolinom 257.867), Novi Sad (286.157, sa okolinom 385.000), Priština (198.214, sa okolinom 250,186), Valjevo, Vranje, Zaječar, Zrenjanin, Jagodina, Kraljevo, Kruševac, Leskovac, Loznica, Novi Pazar, Pančevo, Prokuplje, Požarevac, Smederevo, Sombor, Sremska Mitrovica, Subotica, Užice, Čačak i Šabac Dok su Beograd, Novi Sad, Kragujevac, Niš, Vranje i Požarevac svoju teritoriju podelili na 2 ili više gradskih opština, ostali gradovi su organizovani kao jedinstvena jedinica lokalne samouprave. |
Religija
Najveći broj vernika u Srbiji je pravoslavne vere (84,59%). Za njima slede katolici (4,97%), muslimani (3,1%), koji su velikom većinom suniti, i protestanti (0,99 %), dok su druge religije slabije zastupljene. Stanovništvo čini i 1,11% ateista.
Ustav i zakoni Srbije dozvoljavaju slobodu veroispovesti, što se u praksi i poštuje, iako sloboda veroispovesti nije ostvarena u potpunosti. Primeri ovoga su postojanje dve islamske zajednice u Srbiji i njihov međusobno napet odnos, pitanje nacionalizovane imovine verskih zajednica, kao i sporadičninapadi na vernike, službenike i objekte manjih verskih zajednica.
Srbija nema državnu religiju, pa se tako ni verski praznici ne tretiraju kao državni, ali je građanima dozvoljeno da proslavljaju verske praznike, kao i određen broj neradnih dana za najznačajnije praznike za svaku veroispovest (prvi dan Božića, Uskrs, krsne slave, Ramazanskog i Kurban-bajrama i Jom kipura).
Uredbom Vlade Srbije o organizovanju i ostvarivanju verske nastave, od školske 2001/2002. godine se kao izborni predmet u svim osnovnim i srednjim školama Srbije uči veronauka.[34] Postoji više vrsta verske nastave, koja se inače odvoja kroz jedan čas sedmično — pravoslavna (katihizis), islamska, katolička, protestantska i judaistička (jevrejska). Osim pohađanja ovog predmeta, drugi izbor je građansko vaspitanje.
Ustav i zakoni Srbije dozvoljavaju slobodu veroispovesti, što se u praksi i poštuje, iako sloboda veroispovesti nije ostvarena u potpunosti. Primeri ovoga su postojanje dve islamske zajednice u Srbiji i njihov međusobno napet odnos, pitanje nacionalizovane imovine verskih zajednica, kao i sporadičninapadi na vernike, službenike i objekte manjih verskih zajednica.
Srbija nema državnu religiju, pa se tako ni verski praznici ne tretiraju kao državni, ali je građanima dozvoljeno da proslavljaju verske praznike, kao i određen broj neradnih dana za najznačajnije praznike za svaku veroispovest (prvi dan Božića, Uskrs, krsne slave, Ramazanskog i Kurban-bajrama i Jom kipura).
Uredbom Vlade Srbije o organizovanju i ostvarivanju verske nastave, od školske 2001/2002. godine se kao izborni predmet u svim osnovnim i srednjim školama Srbije uči veronauka.[34] Postoji više vrsta verske nastave, koja se inače odvoja kroz jedan čas sedmično — pravoslavna (katihizis), islamska, katolička, protestantska i judaistička (jevrejska). Osim pohađanja ovog predmeta, drugi izbor je građansko vaspitanje.